„Emocionalni je razvoj jedan od najvažnijih procesa razvoja ličnosti. On je rezultat međusobnih utjecaja bioloških karakteristika pojedinca (uzbudljivost, reaktivnost, temperatura) i njegova socijalnog učenja.“ (Andrilović i Čudina-Obradović, 1994.)
Koliko god da su fizički, kognitivni i razvoj govora bitni, ako emocionalni razvoj nije u skladu s dobi, djetetu i odrasloj osobi će biti teže bez obzira na sve znanje ili određene sposobnosti koje posjeduje. Ukoliko dijete zna čitati i pisti, ali boji se autoriteta i ne zna regulirati strah koji osjeća, postoji mogućnost da neće pokazati vještine koje zna. Isti vrijedi i za nas, ukoliko ne znamo regulirati svoje emocije nećemo maksimalno iskoristiti druge kapacitete i sposobnosti koje posjedujemo. Paralelno s tjelesnim, motoričkim i spoznajnim aspektom razvija se i socio-emocionalni aspekt ličnosti. U interakciji s okolinom dijete istražuje svijet, spoznaje sebe, uči ne samo izražavati nego i razumjeti emocije ljudi. Roditelji imaju najvažniju ulogu jer mogu svojim primjerom ponašanja pridonijeti razvoju empatije pomoću koje dijete gradi bolji odnosi s drugima te stvarati pozitivniju sliku o sebi.Emocije djeteta predškolske dobi znatno se razlikuju od emocija odrasle osobe. Jednostavnije su, spontane te odmah nalaze odgovarajući izraz. Češće su, no kratkotrajnije. Snažnije su, nestabilnije pa se dijete ne zna suzdržati te pokazuje svoje emocije otvoreno, što nam omogućuje lakši uvid u njegov svijet.(Starc i sur., 2004.). Navedeno iziskuje vještine odraslih koji se brinu za dijete, vještine pomoću kojih će pomoći djetetu da se miri u određenoj situaciji. To znači da da je u emocionalno nabijenoj situaciji, zadatak roditelja prvo prepoznati svoje emocionalne reakcije; regulirati svoje tijelo i emociju i pri tome pomoći djetetu da se smiri u određenoj situaciji. Veliki izazov i zbog toga je i odgoj toliko složen i zahtjevan za svakoga tko je uključen u njega.
VAŽNO!
1.Prihvatiti sve djetetove emocije i ne ih negirati – odrasli ponekad negiraju djetetove emocije riječima kao što su: nemoj se bojati, ne bi se smio ljutiti, da vidim kako se smiješiš ili bez suza.
Djeci moramo pružati više potpore prihvaćajući njihove emocije kad do njih dođe, a onda da im objasniti zbog čega bi bilo dobro učiniti nešto na drugi način.
2.Prihvatiti bolne situacije i ne interpretirati stvarnosti pogrešno – u dobroj namjeri da zaštite djecu od teških emocionalnih iskustava, odrasli ponekad daju djeci lažna obećanja te im pogrešno prikazuju realnost.
Na primjer: dijete se boji vaditi krv na što će ga medicinska sestra umiriti riječima „To uopće ne boli.“. Međutim, vađenje krvi malo boli stoga je bolje reći „Malo će zaboljeti i gotovo.“ Situacije poput takve imaju za posljedicu da djeca nisu pripremljena za realnost situacija s kojima se suočavaju. Najbolji način je da se djeci kaže točna informacija i to jednostavnim jezikom. 3.Ne treba se bojati rada s ‘teškim’ ili ‘neugodnim’ emocijama. One su jednako tako važne kao i ugodne emocije i nose važnu poruku.
Ljutnja je, na primjer, pokušaj da obranimo sebe, druge osobe ili vrijednosti koje su nam važne. Strah je prirodna reakcija koja upozorava na neku vrstu ugroženosti, a dječji razvojni strahovi pripremaju dijete za stvarni život. Tuga šalje poruku o tome što nam je istinski važno, a nedostaje nam.
Ljubomora govori o osjećaju sumnje u svoju vrijednost…
Dijete treba pomoć odraslih kako bi:
Došlo u dodir sa svojim vlastitim osjećajima, osvijestilo svoju potrebu i unutarnje stanje
(Vidim da si srdit. Što sad stvarno trebaš ili želiš? Čega se bojiš? Što te brine?…).
- Naučilo imenovati svoje osjećaje i govoriti o njima, spoznati kakvih sve osjećaja ima.
- Naučilo prepoznavati osjećaje kod drugih, dijeliti svoje osjećaje s drugima.
- Steklo iskustvo izražavanja osjećaja na različite načine.
- Razumjelo emocionalnu reakciju na neki događaj i steklo sposobnost predviđanja njezinih posljedica.
5 KORAKA TRENINGA EMOCIJA:
- BITI SVJESTAN DJETETOVE EMOCIJE (Ne gubiti kontrolu)
- PREPOZNATI EMOCIJE KAO PRILIKU ZA INTIMNOST I PODUČAVANJE
- EMPATIČKO SLUŠANJE I POTVRDITI DJETETOVE OSJEĆAJE
- POMOĆI DJETETU DA RIJEČIMA ODREDI EMOCIJE
- POSTAVITI GRANICU DOK POMAŽETE DJETETU U RJEŠAVANJU PROBLEMA
(Ljut si jer ti je Marko uzeo igračku. I ja bih bila ljuta, ali nije u redu da ga ga udaraš. Možeš uzeti neku drugu igračku, tražiti pomoć)
Problem nisu osjećaji , nego ponašanje
NE OBJAŠNJAVAMO DJECI KADA SU POD VELIKIM TANTRUMOM ILI NABIJENI EMOCIJOM, TADA IH NASTOJIMO UMIRITI I POMOĆI IM DA NE OZLIJEDE SEBE NI DRUGE OKO SEBE.
PRVO UMIRIMO SEBE, A ONDA DIJETE JER DIJETE SE U TOM TRENUTKU NE MOŽE SAMO REGULIRATI.FIZIČKI IH UDALJIMO OD POTENCIJALNE OPASNOSTI
Možemo reći …Vidim da si ljut, povrijeđen, i pomažemo mu/ joj smiriti se i postavljamo granicu (to nije dozvoljeno, ne možeš bacati, štipati, gristi), bez objašnjavanja i podučavanja. Tek kad se dijete smiri razgovaramo i podučavamo. U idealnom svijetu bismo uvijek trebali imati vremena za razgovor za svojoj djecom, no to nije uvijek moguće. Važno je naći vrijeme kada možemo.
